30.03.2011. 10:00h 0 3

Domaća “scena” – jedna perspektiva

Dugo sam se mučio što i o čemu ovdje pisati. Onda sam shvatio da je ta zbunjenost uzrokovana time da sam zapravo s jedne strane dobio nezahvalan zadatak pisati kao dio određene glazbene “scene”, dok još uvijek teško shvaćam što i kakva ona jest. Zato sam i odlučio dati nekakav pogled na to pitanje iz jedne, svoje, perspektive. Ionako mogu dati samo jednu, jer koliko ljudi sudjeluje u njoj, toliko je i raznih mišljenja.

Možda bi trebao dati nekakav kratki uvod o sebi. Ukratko, sviram bas i ponešto pjevam u bendu koji se zove Kinoklub. Sviram bas desetak godina, bio sam u raznim bendovima u raznim fazama i radio sam na nekoliko različitih albuma. Zapravo sam u nekakvom radu u glazbi duže na nekakvim scenama, od scene bendova koji se silno trude i rade, ali jednostavno nisu popularni, do bendova koji su imali neki mali oblik popularnosti koja je brzo prohujala, do ovog zadnjeg, daleko od svjetske slave, ali relativno poznatog benda na domaćoj sceni. Ima većih, ima manjih, ali za potrebe ovoga što pišem, mislim da sam dobio solidan uvid. Ovdje se ne radi direktno o meni, pa da ne dužim sa nekakvom samopromocijom.

Kinoklub je prošle godine izbacio prvi album. Znamo se dugo godina, svi sviramo po raznim bendovima godinama i napravili smo nekakav zabavni side projekt da se i nas četvero skupimo u jedan bend. I to je dobar pogled na prvu scenu iz koje smo izašli. Zagrebačka scena, gdje imaš 5 ljudi koji su u raznim oblicima svaki u 9 bendova na raznim instrumentima i u raznim oblicima. Onda je naišao ovaj neozbiljni “pop-punk” projekt s kojim smo išli snimit demo, još uvijek se vračajući matičnim bendovima s kojima smo se trudili napraviti nešto. Ne postat slavni, samo svirat pred ljudima što više možemo. Biti dio scene.

Pukim slučajem dogodilo se to da je ovaj jedini bend, baš taj koji nismo odveć ozbiljno shvaćali, jedini napravio upravo nešto ozbiljno. Nešto s čim smo mjesecima svaki vikend svirali po većini Hrvatske. I onda su se stvari poprilično promijenile. Najviše u pogledu toga da smo u kratkom roku postali označeni kao “osvježenje na domaćoj sceni”, što je frazetina u kojoj nikad nismo pretjerano uživali.

To što se dogodilo bio je svojevrsni prelazak u tu “mainstream scenu”, nešto čega nikad prije nismo bili dio. A s druge strane svi smo bili u sceni, onoj zagrebačkoj, onoj po raznim gradovima kao u Virovitici, Varaždinu, Novom marofu, Puli, itd. Svirali smo punk, metal, HC, imali singer/songwritera u bendu, razne stvari. Sve je to bila jedna međusobno povezana scena, na ovaj ili na onaj način. Znali smo se, znali smo ljude u klubovima, u bendovima, snimke su se dijelile na koncertima i s ruke na ruku. Mi smo cijelo vrijeme bili dio neke scene, pa kako smo onda mogli biti ikakvo osvježenje? Ušli smo u kružok totalno drugačije spike.

Sad, pitanje je što je ta scena zapravo nama donijela? Velika iznenađenja. Odjednom smo “ful žestoki bend”, dok smo svi godinama svirali u bendovima gdje smo znali što je žestoko. Zvalo nas se da sviramo po nekakvim čudnim eventima, ne po klubovima, nego ono, “jel bi došli u ovaj šoping centar?” Sve nas je to pomalo iznenadilo, mi smo navikli raditi pjesme, snimit ih za par sto kuna i onda ić svirat za toplu pivu i hladnu pizzu. To je bila spika, to je bila scena, a mi smo nekako ostali u tom mentalnom sklopu.

S vremenom smo shvatili kako pristupati ljudima, kako ih ne uvrijediti, skužili smo koje su nam granice. Većinu ovih stvari smo naučili na greškama, naravno, ali bitno je to da ih naučimo. Stvar je u tome da se bend na kratko vrijeme našao u poziciji gdje je relativno popularan, kad je fora pisati o nama ili nas pozvati da sviramo u nekom gradu. Pitanje je ako će se to održati u našem slučaju, nismo ni prvi ni zadnji primjer takvog nečega.

Ideja ovog relativno nepovezanog trabunjanja na papiru bila je predstaviti vrlo jednostavnu činjenicu. Ljudi u Hrvatskoj često govore kako je scena mrtva i kako se ništa ne događa, nema ništa novo. Istina je da domaći mediji najvećim dijelom  pomažu toj perspektivi, izdajući recenzije albuma popularnim bendovima, pišući tekstove o radu u studiju, ali samo za odabrane, itd. Ali neosporno je da scena postoji, razvija se i živa je kao i prije. Samo joj je u današnje doba malo teže pristupiti. Koliko god to suludo bilo, sagledavajući mogućnosti moderne komunikacije.

Samo znam da smo se mi izrodili iz scene koja je duboko ukorijenjena u velik broj gradova i mjesta, neovisno o tome u kojoj se “sceni” i u kojem obliku trenutno nalazimo. Odite malo u lokalne klubove, pozabavite se 5min duže na internetu tražeći bendove. Kad ti prijatelj idući put kaže da svira u nekom bendu potrudi se saznati što i kako. Budimo realni da većina ljudi zna nekoga tko svira negdje.

Ako se mi sami ne primimo te lokalne glazbene scene, neće nikad postojati u svijesti javnosti, neće nikad postati nešto veće. A ako ju prigrlimo onako kako treba, bit će neospornije nego ikad da ona postoji, razvija se i gradi. Samo treba izaći iz sobe i otić na koncert. Mi znamo da ćemo svirati i bavit se muzikom neovisno o tome koliko smo popularni, a nismo sami u tome. Ima takvih još puno.