17.01.2011. 19:00h 0 1

Marčelo pred rođendanski nastup u Beogradu: nove pjesme i roman u 2011. godini

Popularni reper iz Srbije prošle godine je proslavio desetogodišnjicu uspješnog rada. Aktualni album ‘’Deca i sunce’’ koji je snimio sa svojim ‘’Filterima’’ izazvao je veliku pažnju publike.  Njegov debi roman ‘’Zajedno sami’’ nedavno je u beogradskom kazalištu ‘’Dadov’’ adaptiran u istoimenu kazališnu predstavu.  Nakon što je sjajnim nastupom oduševio publiku u novogodišnjoj ‘’Hitorami’’, svirkom u ‘’Gun’’ klubu u Beogradu, Marčelo će 22. siječnja proslaviti svoj 28. rođendan. 

Prema tvom prvom romanu ‘’Zajedno sami’’, beogradsko kazalište ‘’Dadov’’ pripremilo je istoimenu predstavu. Koliko ti to znači? Kako je prošla premijera, kakve su reakcije publike?
Ta vijest je za mene bila potpuni šok, nešto što je došlo potpuno neočekivano. I velika je čast. Budući da je u pitanju debi roman, tu količinu pažnje definitivno nisam očekivao.  Pratio sam što se dešava tokom priprema za predstavu, davao poneku sugestiju dramaturgu i glumcima kako da uđu u likove, jer uvijek postoji ono što je stožerno za junake i što autor smije predložiti da bi trebalo zadržati. Nakon toga sledi nadogradnja koju drugi umjetnici na projektu svakako trebaju unijeti u njega, i tu je izvor zabave timskog rada. Jako sam se lijepo družio s glumcima i svima koji su sudjelovali u toj priči. Premijera je bila dobro posjećena i posjetitelji, čini mi se, mahom zadovoljni. Prvi komentari odnose se na to čega u predstavi nema, a u romanu ima i obrnuto, ali to, na kraju dana, zaista i jesu DVA djela. Dosta stvari iz romana, čak jako važnih, nije našlo svoje mjesto u predstavi, ali je, recimo, ideja da starac Jovan ne bude starac totalno procvjetala u izvedbi Marka Živića.

Tvoja druga knjiga "O ljudima, psima i mišima" drugačija je od prvog romana ‘’Zajedno sami’’. O čemu se radi?
Ideja o zbirci je postojala već neko vrijeme. S obzirom da je druga knjiga izašla krajem 2009. godine, zamisao je bila da ona bude svojevrsni uvod u ono što ćemo raditi 2010., a to je proslava desetogodišnjice mog rada, novi album i beogradski koncert.  Htjeli smo publici na jednom mjestu ponuditi presjek odabranih tekstova pjesama, kolumni i eseja uz poneku kratku priču.

Kako balansiraš između glazbe i pisanja?
Oduvijek sam pisanje smatrao svojim primarnim zanimanjem. Tekstovi za glazbu su zapravo pisanje na ritam. To je jedan od oblika pisanja koji me zanima, i koji će me svakako nastaviti zanimati. Pisanje tekstova ni na koji način ne ugrožava druge oblike pisanja kao što su proza ili kolumna. Godinama se trudim i učim bolje oslušnuti što ideja koju dobijem hoće od mene. Ona ti vrlo lijepo šapne gdje se želi udomiti, hoće li biti kratka priča, pjesma, kolumna ili nešto drugo. Svi ti različiti oblici pisanja za sada ne guraju jedan drugoga iz kadra, nego lagano oblikuju nekakav ‘’opuščić’’ koji gradim.

Kako je nastao aktualni album “Deca i Sunce"? Možeš li se prisjetiti neke zanimljive anegdote sa snimanja?
S ovim albumom prvi put smo potpisani kao Marčelo & Filteri. Dugo smo to htjeli napraviti jer smo već sedam godina ekipa. Osjetili smo da je sada trenutak za to, zasukali rukave i zavijugali vijuge. Anegdota sa snimanja? Hmm, prvo mi pada na pamet uvod u pjesmu nevjerojatno originalnog naslova - „Kita“. Sjedimo Lane i ja i čačkamo aranžmane, i ja velim: „Vidi, Laki, ovdje Rade treba otvoriti dušu, ova harmonika mi svira Balkan. I to da snimamo tako da nasred sobe namjestimo mikrofon, napijemo Radeta i Nens, pa tako autentično da ostane na pjesmi.“ Tako smo i uradili: Nena pokušava pjevati, a ovamo puca od smijeha, a Rejd red je kao ljubi, red viče ono svoje aušvicko „PEVAJ!“ – i tako se iznjedri ono njeno: „Neemoj, Bradice, ne mogu taakooo...“. Smiješno mi je i zabavno kako to zvuči na snimci, ali gledati tu scenu uživo…

Tema tvojih pjesama i knjiga su "likovi" iz realnog života, prijatelji, poznanici, roditelji, kafanci, prolaznici i naravno vi. Odakle ti ideja za takvu vrstu pristupa pisanju i glazbi? 
To nije nikakav novi pristup nego upravo najstariji - treba samo pronaći vlastitu mjeru i način. Kada ne izvlačiš ljude iz stvarnih ljudi, to se svakako osjeti. Ja ih vrlo često izvlačim i iz sebe. Istu stvar rade glumci: “ulaze” u ljude drugačije od sebe i “oživljavaju” ih. To itekako ima veze sa sposobnošću suosećanja. U pitanju je igra koja može otići i na nevjerojatne razine, kako nam svjedoči Ledžerpov primer. Vjerujem da svi ljudi posjeduju sve moguće osobine koje postoje. Od karaktera osobe zavisi koje od njih su gurnute u prvi plan, koje u drugi, a koje se ne pojavljuju, što ne znači da uopšte ne postoje u tebi. Vrlo često se dešava da izvođači kamufliraju što je u stvari inspiracija u ‘’storytelling’’ pjesmama, ili u romanu, gdje čitatelji nemaju jasnu referencu odakle autor što izvlači. Što se tiče konkretnih, stvarnih ljudi iz “stvarne stvarnosti” i njihovog pojavljivanja u pjesmama ili pričama ili kolumnama, kada su oni u “ulogama” sebe, zaista pazim kakav će kontekst tu biti i kako ću reći ono što želim reći. 

Na koga se odnose tvoje pjesme kritički postavljene prema političkom sistemu Srbije? Jesi li imao problema zbog toga?
Politička tematika se provlačila kroz dvije pjesme na dva različita albuma, zato što tada još uvijek nisam znao jasno isfiltrirati socijalni angažman od političkog. Bilo je svega i svačega, ali ne baš pretjeranog problema. To tako komentira netko tko je čuo samo “Kuću na promaji” i sad, kao, ima mišljenje o mom pisanju i mojim temama. Lako stavljanje u ladice. To su pitanja za nekoga tko se intenzivno bavi dnevnim komentarima, a ja to zasigurno nisam. Ne vjerujem ni jednoj vlasti niti mislim da će spas doći s te strane. Kad bi mi to bila glavna inspiracija tekstova, ubio bih se čačkalicom – sporo i mučno.

Autor tjednika " Vreme" Slobodan Vujanović rekao je da ti kritizirajući Srbiju u stvari stvaraš "lijepu sliku o njoj". Kako komentiraš tu izjavu?
Marčelo: On je rekao ‘’da govorim o Srbiji koliko je lijepa dok govorim koliko je ružna’’! Hvala mu, to mi se jako svidjelo. Kod nas postoji strašan problem da svako tko nešto kritizira automatski ne voli ono što kritizira, pa i svoju domovinu. U mojoj glavi, to je isto kao da ti se najbolji frend drogira: zar bi itko stvarno postavio pitanje što treba napraviti? Dobar prijatelj bi ga valjda pokušao da spriječiti u tome, a ne podržavati ga ili se i sam početi drogirati. Takav isti odnos imam i prema domovini.

Koliko su festivali dobro mjesto da se predstavi neka nova pjesma?
Marčelo: Na festivalima i koncertima je ista situacija: ljudima je, naročito u “brbljavoj” glazbi kao što je ova, teško da na licu mjesta pohvataju što se tu točno svira i izgovara - ako ne znaju pjesmu. Mi to volimo raditi, ali ne pretjerano često, uglavnom pred izlazak novog albuma. Moguće je povući ljude na energiju, ali oni definitivno neće otići s koncerta komentirajući o čemu pjesma govori. Možda će uhvatiti neki dio,  nešto što “ulazi u uši”, ali definitivno ne i bit pjesme. Nisam pretjerano za to, dakle možda u nekoj mjeri, ali strogo dozirano.

Koliko se mladi hip hoperi danas trebaju truditi ako žele napraviti nešto ozbiljnije na glazbenoj sceni?
Marčelo: Mladi glazbenici i tekstopisci uopće, moraju puno raditi na sebi i na svom ukusu. Mislim da današnji klinci nemaju problema s radom na sebi, ali imaju problem s tim kako raditi na ukusu, zbog poplave onog što se njima čini popularnim – preko Interneta - a što u stvarnosti ne može održati koncert gotovo nigdje. Ono što Internet servira kao užasno slušano možda ne može napuniti koncert od 200 ljudi u stvarnosti. Moja generacija nije imala tu vrstu problema da joj Internet kreira krivu sliku o tome što zaista postoji s druge strane praga. Današnji klinci imaju problem kako da razdvoje što tu zaista vrijedi, a što ne. Potreban je žestok trud i rad, što su ljudi oduvijek govorili i što jeste jedino tačno. Ono što je stvarno kvalitetno izaći će na površinu prije ili poslije. Ne treba gubiti nadu, ali treba gajiti samokritičnost, jer nije sramota prihvatiti da ti možda nisi taj i da ti je to samo hobi. Ja sam se kao klinac jako volio baviti crtanjem, a danas sam na položaju urednika strip redakcije. Ja tu ne crtam, već pišem, uređujem i kontroliram tekst, ali sam crtanje napustio zbog pisanja. Usmjeriš se na jedno, po mogućnosti sretno pronađeno, i onda svim silama udariš na tu stranu.

Što misliš o programu regionalnog MTV-a?
Marčelo: Trebalo bi da je MTV ogledalo popularnog. Kad sam imao 17 godina taj pojam je imao potpuno drugačije značenje u odnosu na danas, kada imam 28. Nemam pojma, ne gledam TV – ako je dobar  “konzumentima”, dobar je i meni. 

Kako ti se sviđa ‘’Hitorama’’?
Marčelo: Jako sam zadovoljan. Bilo bi dobro kada bi ''Hitorama'' uspjela na nivou regije ujediniti publiku koja sluša alternativnu glazbu. U svim ex-Yu državama ne postoji dovoljno televizijskih emisija u kojima izvođači uživo izvode pjesme. Koncept emisije u kojoj postoji red muzike, red priče trebao bi biti ono što na pravi način promovira kvalitetnu glazbu i predstavlja je publici. Novi klinci bi kroz ovu emisiju mogli sagledati izvođače kao dio jedne regionalne scene - i to je sjajna stvar. 

Što planiraš u 2011. godini? Kakvi su zaključke doneseni na ‘’Filter komitetu’’ održanom 1. siječnja?
Marčelo: U 2011. godini bavit ćemo se Neninim solo albumom. To smo odlučili još ranije, a na “komitetu” smo samo bistrili pristup i redoslijed događaja. Osim toga, ja ću raditi na novom romanu, i poprilično sam ushićen zbog toga: još malo istraživanja i pripreme, pa počinjem.

Svoj 28. rođendan proslavit ćeš nastupom u beogradskom ''Gun’’ klubu 22. sijčnja. Što publika može očekivati?
Marčelo: Pa… svirku (smijeh). I glazbenike koji piju jer su na rođendanskom tulumu, a onda pokušavaju izvesti pjesme sa svih dosadašnjih albuma potpuno regularno i kao da su sasvim trijezni.

U veljači će biti objavljeno ograničeno deluxe izdanje posljednjeg albuma. Što će novo publika moći pronaći na ovom CD-u?
Marčelo: Osim playliste regularnog izdanja, tu će se naći i četiri dodatne pjesme, a na zasebnom disku bit će snimka koncerta održanog u DOB u travnju 2009. Također, radimo i mali prigodni dokumentarac o radu na ovoj ploči i, uopće, o tome tko smo, kako smo se skupili i koji su nam planovi za dalje. Na neki način, snimku tog koncerta simbolično zatvara jednu veliku etapu, a “Deca i Sunce” i njihov prateći dokumentarac započinju novu.

Autor: Mladen Mitrić

Fotografije: Bojan Vasiljević