Listajući moju kolekciju predivnih stranaca razmišljala sam o nekim stvarima koje sam našla na svojim brojnim putovanjima i onima koje sam izgubila.

Po cijelom svijetu, bačene u kafićima, barovima, parkovima, na pločnicima, između jastučića i na stolovima nalaze se stvari koje su ljudi izgubili ili ostavili, poput tragova stopala u snijegu, koji čekaju da ih netko slijedi. Da netko naiđe i ispriča njihovu priču.

Od popisa obaveza, običnih misli ili ljubavnih poruka napisanih na papirnatim salvetama do poklonjenih sitnica, razglednica i dragih knjiga s bilješkama u kutovima stranica i potcrtanim riječima, rečenicama i odlomcima. Takve intimne sitnice oduvijek raspaljuju moju maštu i radoznalost.

Takva me sentimentalnost podsjeća na vrijeme dok sam bila dijete. Jako sam željela razne stvari, nosila ih, igrala se s njima i grlila ih dok se ne bi raspale. U jednom sam trenutku imala medvjedića kojem je otpala glava, ali to mi nije bilo važno. Možda u tim otkrićima ima neke romantike; jer živimo u kulturi koja se stalno razvija i traži novije, veće i bolje zamjene za stvari koje imamo dok ih upgradeamo, razmjenjujemo i obnavljamo kako bismo bili u toku s blistavim novim, umjesto da popravljamo, čuvamo i budemo sentimentalni prema izblijedjelom ali pouzdanom. Zato ja kažem – van s novim, a uzimam staro! Vratimo nešto od te romantične nevinosti i pustimo da nam mašta podivlja. Pošaljite mi stvari koje ste pronašli – čudne, divne, neobične i lijepe, a ja ću učiniti to isto – izmjenjujmo to što smo našli i ispričajmo neke zaboravljene priče!